Rizoidnim stanicama alga je pričvršćena za supstrat.

Draparnaldia ima heterotrihni tip talusa. Centralna nit sastoji se od valjkastih stanica, a postrance se stanice granaju sve do krajnjih, pojedinačnih, vrlo izduženih stanica bez kloroplasta. Čitava alga uložena je u debeli želatinozni pektinski matriks što se jako dobro osjeti pod prstima, a pod stereo mikroskopom se sluzavi omotač vidi indirektno jer se na njega talože dijatomeje i sl.

Još jedna metoda pomoću koje se indirektno može vidjeti sluzavi omotač je tzv. negativno bojanje.

Kloroplast je parijetalni, cilindričan, nepravilnih rubova, perforiran (rupičast, probušen) s nekoliko pirenoida. Draparnaldia se razmnožava nespolno aplanosporama. I zaključno: mogu se samo složiti s mnogim mikroskopistima da je ovo jedna od najljepših slatkovodnih alga.

Ovo su stanice donje epiderme mesnatih listova crvenog luka. Gotovo čitav volumen svake pojedine stanice zauzima vakuola u kojoj se nalazi ljubičasto obojan stanični sok. Jezgra i citoplazma nalaze su u tankom sloju odmah uz staničnu stijenku. Komadić epiderme veličine 5X5 mm stavio sam u kap vode i poklopio pokrovnicom.

Nakon što sam običnu vodu ispod pokrovnice zamijenio sa slanom vodom, nastupila je plazmoliza.

Prve dvije slike prikazuju početno i krajnje stanje čitavog procesa plazmolize, a ovaj video sve ono između. Video je ubrzan 4X.

Ovo je jedna plazmolizirana stanica. Vakuola je izgubila vodu, protoplast se odvojio od stanične stijenke.

Hechtove niti

Ipak, ni moji “filteri” nisu neprobojni pa sam tako, eto, nedavno pročitao ponešto o otpornom škrobu – velikoj nadi svima koji imaju problema s mršavljenjem. Riječ je o jednoj vrsti škroba koji odolijeva probavnim enzimima u tankom crijevu i tako neprobavljen dospijeva u debelo crijevo. Pored niza pozitivnih efekata na ljudsko zdravlje otporni škrob potiče osjećaj sitosti, pa se osobe na dijeti više ne moraju izgladnjivati i tješiti pjesmicom “Jedem malo, skidam salo” jer otporni škrob se nalazi u raznovrsnim i lako dostupnim namirnicama, naravno, biljnog porijekla.

Informirajući se u čemu je tajna “otpornosti” otpornog škroba za oko mi je zapela jedna rečenica iz American Journal of Clinical Nutrition, a koja glasi: Irregular shape of the granules is also responsible for the resistance of banana starch to amylase hydrolysis.

Bez namjere da detaljnije pišem o otpornom škrobu – jer bi to zapravo značilo prepisivanje čitave znanstvene studije – ja ću se ograničiti samo na ovo pitanje za koje imam slikovni odgovor.

Stoga, hajde da vidimo kakav je to točno “irregular shape” škrobnih zrnaca u stanicama zelene (nezrele) banane, a zbog kojeg škrob iz te namirnice pokazuje “resistance to amylase hydrolysis“.

Škrobna zrnca u stanicama banane obojana jodom imaju karakterističnu plavu boju. Slikano pri normalnoj, bijeloj svjetlosti, povećanje je oko 200X.

Škrobna zrnca su bez boje, prozirna su, a “vesele boje” na ovoj slici su zbog toga što sam slikao u djelomično polariziranoj svjetlosti. Povećanje je oko 200X.

Dvije stanice iz ploda banane prepune škrobnih zrnaca. Polarizirana svjetlost, povećanje je oko 200X.

Kod ovih škrobnih zrnaca naročito lijepo se vidi njihova slojevitost. Slikano u polariziranoj svjetlosti, povećanje je oko 400X.

Inulin je polisaharid vrlo sličan škrobu ali on se ne nalazi u plastidima nego je u vakuoli otopljen u staničnom soku. Da bi ga se učinilo vidljivim potrebno ga je nekako izdvojiti iz staničnog soka.

Postupak je vrlo jednostavan, a sastoji se od sljedećeg: korijen neke glavočike (ja sam koristio maslačak) ostavi se u alkoholu neko vrijeme, a zatim se naprave ne baš jako tanki poprečni presjeci istog.  Tako pripremljen preparat stavi se u kapljicu glicerina i promatra pod mikroskopom.

Ono što bi se trebalo vidjeti prikazuju gornje tri slike: inulin iz parenhimskih stanica istaložio se u obliku sferokristala.

Ovo je animacija u kojoj se izmjenjuju dvije slike istog objekta od kojih je jedna slikana u “normalnoj” svjetlosti, a druga u polariziranoj svjetlosti kada se jasno ističe kristalna struktura karotenoidnog pigmenta.

Prvih par sekundi u ovom filmiću pokazuju nekoliko većih i mnoštvo malih kristalića koji titraju kao što zvijezde trepere na noćnom nebu. Zatim zakrećem polarizator i slika postaje svjetlija, a u vidnom polju pojavljuje se puno tamnih točkica koje kaotično titraju. Te točkice su kapljice ulja, a njihovo kaotično gibanje, kao i titranje onih najmanjih kristalića, još u 19.stoljeću uočio je britanski botaničar Robert Brown po kome je takvo gibanje i dobilo ime (Brownovo gibanje).

A zapravo, sljedeće 4 fotografije prikazuju list poljskog brijesta – prethodno kemijski očičćen – gledan kroz polarizirajuće filtere i pri različitim povećanjima. Kemijskim tretmanom uklonio sam citoplazmu iz stanica pa je ovaj list brijesta gotovo proziran. U polariziranoj svjetlosti vrlo jasno se ističu lisne žile – to su ove višetračne “autoceste” – i lijepi kristali kalcijevog oksalata – to bi bila “vozila” na “autocestama”. Svijetleći šiljci koje vidimo uz lisne žile su trihomi koji u kombinaciji s kristalima CaOx biljci pružaju zaštitu od lisnih uši i sličnih nametnika.

40X

80X

200X

400X

Na svaku sliku stavio sam mjerilo s kojim se može usporediti veličina kristala.

Odlučio sam i ja sudjelovati u natjecanju jer mi se zadatak činio prilično jednostavan. Sve dostupne informacije govorile su o tisućama grinja svuda oko nas: u jastucima, madracima, na plahtama, u foteljama, na tepisima i sagovima – dovoljno je samo uzeti uzorak s tih mjesta, staviti ga pod mikroskop i nekoliko malih aždaja će sigurno biti u vidnom polju. Slutite li nastavak priče o kućnoj grinji?

Naravno; pokazalo se da su sve ove pretpostavke ili pogrešne, ili više ne vrijede, jer ni nakon nekoliko pokušaja i nekoliko različitih metoda uzimanja uzoraka, nisam vidio ni jednu jedinu grinju. Bio sam razočaran jer nisam znao gdje griješim, a s druge strane nije moguće da živim pod staklenim zvonom – grinja je moralo biti, ali gdje da ih tražim? Sljedećih dana sam prateći na portalu razgovore ostalih sudionika u ovom svojevrsnom eksperimentu, vidio da ni oni nisu ništa uspješniji od mene.

I da skratim priču: pedesetak ljudi kojima je mikroskopiranje hobi, no oni su sve redom: mikrobiolog, kemičar, student entomologije, liječnik, profesionalni BBC – jev fotograf, botaničar itd. zaključilo je da je kućnu grinju gotovo nemoguće pronaći na mjestima kao što su jastuci, madraci, prekrivači, plahte, fotelje, itd. ako je riječ o “normalnom” domaćinstvu koje održava “normalan” stupanj čistoće i higijene.

I danas ako u tražilicu upišete “kućna grinja” ili “dust mites” naći ćete mnoštvo članaka o kućnoj grinji. No usporedite li ih vidjet ćete da su prepisani jedni od drugih i da 99 % autora nikada nije vidjelo kućnu grinju, a glavni liferant članaka u kojima je “u vašem jastuku stotine tisuća opasnih grinja” su upravo prodavači posteljine koja “odbija grinje”.

I što, zar nema grinja?

Ima, kako da ne, ali ih treba tražiti na tamnim, teško dostupnim i kroz duži period vlažnim mjestima gdje se skuplja kućna prašina. Tamo su idealni uvjeti za rast gljivica i bakterija jer njima se grinja hrani, a ne ljuskicama naše kože kako pišu prodavači čarobnih jastuka. Osim toga, životni ciklus kućne grinje traje 30 dana pod uvjetom da je optimalna vlažnost zraka i svako isušivanje ju ubija pa je valjda jasno da ih ne može biti u našoj posteljini koju tjedno peremo i mijenjamo za čistu i izglačanu, ili u tepisima koje svakodnevno čistimo usisavačem, ili na površinama koje svaki čas prskamo izbjeljivačem (Domestos i sl.)

I eto zahvaljujući činjenici da ne živim pod staklenim zvonom, a nisam ni oženio Pepeljugu koja bi dan i noć čistila i brisala po kući, napokon sam ih pronašao . Ali da bih došao do njih morao sam pomaknuti štednjak i kuhinjske elemente. Iza njih, zaštićeni od krpe i usisavača, s malo vlage koja se kondenzira na pločicama i s malo hrane koju su pronašli u kućnoj prašini,  bilo je nekoliko desetaka grinja (a ne stotine tisuća njih). Ovo je jedna od tih grinja pri povećanju od oko 40 puta i gledana odozgo. Grinja je je dugačka oko 0,3 mm i ima gotovo prozirno tijelo pa sam je morao snimati s maksimalnim kontrastom.

Ovo je ista grinja ali pri povećanju od oko 80 puta i gledana odozdo.

Dermatophagoides pteronyssinus

Kućna grinja snimljena je na plavoj pozadini zbog većeg kontrasta.

No jedna životinja pojavila se točno kada to i inače čini – jesenska trčna grinja! Izgleda da meni ni šumski požar i erupcija vulkana uz već spomenute prirodne nepogode ne bi bile dovoljan jamac da ću izbjeći susret s ovom vražjom grinjom. I eto, noge su mi opet “izrešetane”, a jedina mi je utjeha da imam svježi materijal za blog. Više o ovoj vrsti grinje pisao sam ovdje.

Grinja slikana u polariziranoj svjetlosti.

Grinja, abdomen, dlake. Slikano u polariziranoj svjetlosti.

Grinja, noga, pandžica. Ovo je slikano u nepolariziranoj svjetlosti.

Nastanak kristala kalcijevog oksalata (CaOx) kod mnogobrojnih biljaka iz preko 215 porodica je vrlo česta pojava. Kristali CaOx nastaju u vakuoli biljne stanice koja zbog toga ima poseban naziv – idioblast. Idioblaste je moguće pronaći u korijenu, stabljici, listovima, sjemenkama i nekim dijelovima cvijeta. Ipak, postoje i biljke bez idioblasta, a kristali CaOx kod njih stvaraju se u “normalnim” stanicama – stanicama epiderme, u stanicama spremišnog parenhima, u stanicama mezofila.

Mada uloga i značaj kristala CaOx u razvoju biljnog organizma nije do kraja istražena, neke činjenice su nedvojbene: kristali CaOx

- sudjeluju u regulaciji kalcija u stanicama

- sudjeluju u detoksifikaciji od teških metala

- pružaju zaštitu od biljojeda

- prikupljaju ili reflektiraju svjetlost

- učvršćuju tkiva

Karakteristike kristala CaOx određene su fizikalnim, kemijskim i biološkim čimbenicima (temperatura, tlak, pH, svjetlost, koncentracija biljojeda), a formiranje kristala u biljnoj stanici je pod genetskom kontrolom. To znači da – tip, prisutnost ili izostanak kristala CaOx predstavljaju taksonomsku osobinu.

 I na koncu, slijedi nekoliko slika nekih morfoloških tipova kristala CaOx koje sam pronašao u različitim tkivima svima nam poznatih biljaka.

Rafidi

Rafidi su igličasti kristali, sjedinjeni u svežnjeve i uvaljani u sluz unutar idioblasta.  Vidimo da se idioblast oblikom razlikuje od susjednih stanica.

Stiloidi

Stiloidi su izduženi, usamljeni ili – kao u ovom primjeru – dvojni kristali. Ovaj stiloid je iz lista ukrasne biljke Difenbahije.

Druze

Druze su složeni oblici, kristalni agregati, nakupine kristala. Na slici su stanice i kristali iz macerata ploda divlje ruže.

Kristalni pijesak

Ovaj tip kristala CaOx je kristalni pijesak i tu se nema što dodati.

I još samo dvije napomene: osim prve, sve ostale slike slikane su u polariziranoj svjetlosti da bi se bezbojni kristali kalcijevog oksalata bolje vidjeli, i – sve slike, uključujući i prvu, moguće je vidjeti i u većoj rezoluciji ako klikneta na njih, a vrijedi ih pogledati.