Jesenska trčna grinja


Iako mi je poznato da je već i kod najkraćih izleta u prirodu mudro pridržavati se barem osnovnih mjera opreza – a to i činim – svejedno svake godine u ovo doba platim visoku cijenu samo zbog činjenice da nerado koristim repelente, a to je jedini način zaštite od jesenske trčne grinje (Neotrombicula autumnalis).
Kada govorimo o jesenskoj trčnoj grinji i problemima koje uzrokuje ljudima i životinjama tada mislimo na ličinku te grinje, jer imago je grabežljivac i čovjek mu sigurno ne može biti plijen.

Trombidium sp.

Odrasla grinja je oko 3 mm dugačka, crvene je boje, živi u mahovini i listincu, brzo se kreće – trči (otuda joj i ime), hrani se jajima raznih insekata i lovi sve što je manje od nje. S njom, dakle, nema problema.
Prave muke izletnicima, planinarima, lovcima i svima koji se sada kreću po šumama, a misle da su visoke cipele, dugačke čarape i hlače dovoljna zaštita od nametnika, zadat će ličinka jesenske trčne grinje.

Ona je samo 0.25 mm dugačka i kroz našu odjeću će lako pronaći put do svoje hrane – do naše kože. Kada tamo dospije, a budući da ne može ni bosti niti gristi, jesenska trčna grinja učinit će nešto još opakije. Ali zamislimo nakratko sljedeće: na kocku leda stavimo užarenu željeznu kuglicu. Kuglica će otapajući led stvarati “bušotinu” i propasti do dna.

Slično tome: ličinka grinje će potražiti folikul dlake ili poru na koži i u nju iz usta izlučiti slinu. Enzimi iz sline razgrađuju (otapaju) stanice kože, a grinja popije otopljene stanice te ponovo ispušta slinu. Tako se polagano u koži stvara “bušotina” čije stijenke otvrdnu pa nastaje tvorba nalik na cjevčicu. Pomoću te cjevčice grinje se hrane, jer nemaju organ koji bi im tome služio. Od nas naprave koktel koji onda ispijaju na slamčicu.

Vrlo lukavo – reklo bi se – ali i vrlo iritantno, jer čitav taj proces prati vrlo burna imunološka reakcija organizma: crvenilo, tvrda oteklina, kod nekoga povišena temperatura, i svrab, svrab, svrab; nesnosna svrab koja traje danima. Iako bi ličinke jesenske trčne grinje mogle napasti bilo koji dio tijela, a znam da to i čine, meni su uvijek nastradale noge.

Vražje ličinke, i to nikada samo jedna, već i desetak njih, tako mi lijepo “srede” noge da ne znam gdje bih se prije počešao – a što se više češem, svrab je sve jača. Nakon par dana otekline otvrdnu pa imam osjećaj kao da mi je tijesna koža. Sve u svemu; gadno iskustvo koje sam mogao izbjeći, tim više jer bočicu “Autana” imam uvijek u torbi.

Godinama mi je ovo bila jedina slika jesenske trčne grinje. Nedostaju joj noge, čeljusne nožice, i sva je nekako pokidana. A stvar je u sljedećem: da bih je snimio dok je živa, trebao bih barem znati gdje je, a ona je na granici vidljivosti i nije baš jednostavno mikroskopom si pregledati ruke i noge 🙂 – a kad je osjetim, onda je već kasno – ili je pokidam dok se češem ili dok je pokušavam izvaditi iz kože.

A onda mi se “posrećilo” ove godine. Nakon jedne šetnjice kroz šumu rekoh sebi kako bi već bilo vrijeme da pronađem male vragove prije nego što me počnu pijuckati. Uzmem lupu u ruku, nogu na stol i – cap, evo je! Već je bila uz dlaku, naglavačke, spremna za objed. A gdje je jedna – tu su i ostale, pa hitno pod vreli tuš.

Nisam je nikako pripremao za mikroskopiranje, već direktno u glicerol i pod mikroskop. Malo je deformirana ali ipak se vide 3 para nogu (odrasla grinja ima 4 para nogu), dlake, čeljusne nožice i kliješta.


Advertisements