Tagged: vodenbuha

Crvene vodenbuhe


Kao odgovor na smanjenu količinu kisika u vodi vodenbuhe počnu pojačano sintetizirati hemoglobin. Ta, nesumnjivo, korisna prilagodba vodenbuhama omogućava preživljavanje u vrlo nepovoljnim uvjetima okoliša. No, i to ima svoju cijenu!
Naime, sinteza hemoglobina vodenbuhu “košta” i materije i energije (koja se mogla iskoristiti za rast i reprodukciju), a povećanje količine hemoglobina u hemolimfi dovodi do promjene njezine boje (od prozirne postane crvena) što rezultira time da te životinje sada postanu lakše uočljive predatorima.


vodenbuhe-crvene

waterflea

vodenbuha_1

vodenbuha_2

Advertisements

Vodenbuha


Posjetitelji učeničke dobi najbrojniji su na ovom blogu, a jedan od najčešćih pojmova koji ih ovamo dovodi je “vodenbuha”. Pa kad je već tako, evo još malo podataka o tim zanimljivim stvorenjima.

Prije svega treba reći da vodenbuhe – iako im to ime kaže – ipak nisu buhe. One su rakovi, a ime su dobile zbog načina kretanja kroz vodu (trzanjem) i stvarno sliče pravim buhama. Premda ih je većina manja od 1 mm vodenbuhe su višestanični organizmi. One imaju mozak, živčevlje, oči, probavi sustav, srce, krv, sustav za kretanje, disanje, rasplođivanje itd. Njihovo tijelo je prozirno i zbog toga pogodno za promatranje svih tkiva i organa bez potrebe da se naudi životinji. U uzorku koji sam uzeo iz lokvice vode bilo je tri vrste vodenbuha. Ovo je Chydorus sphaericus, iako se ne bih kladio jer je determinacija vrste za laika naporna – gotovo nepotrebna – a rezultat upitan.

bosmina ženka jaje

Slika prikazuje odraslu ženku vodenbuhe koja u ležnom prostoru nosi embrij.

bosmina

Slika prikazuje embrij (crvena pjegica s lijeve strane mu je oko).

Tko ima djeda, a nema oca?


Pitanja kao što su: “Zašto je nebo plavo, zašto led pliva na vodi, zašto cvrči cvrčak, spavaju li ptice?” – mnogima će zvučati obično, suvišno – možda čak i glupo – jer to su kao “pitanja za malu djecu”. Međutim, odgovori na takva – naizgled – jednostavna pitanja često su složeni, ali nam otkrivaju neke lijepe i zanimljive priče.

Takav je slučaj i s pitanjem iz naslova današnjeg posta. Dakle – kako je moguće imati djeda, ali ne i oca – uz par slika i u nekoliko rečenica, a na primjeru vodenbuhe,  možete saznati u nastavku posta. Za početak, malo anatomije.


vodenbuha ticalaOva slika bi nam trebala poslužiti za lakšu orijentaciju u onome što slijedi.


Između želuca odnosno crijeva i ležnog prostora u kojemu su jaja, proteže se jajnik.

Ova vodenbuha nosi 6 ljetnih jaja.


vodenbuha Ljetna jaja imaju tanku lupinu, žumanjce i kapljice masti pa se mladi mogu razviti do kraja.


Trenutak kada potpuno razvijena vodenbuha napušta ležni prostor – rađa se. Sve redom su kćeri, zato što su se razvile iz neoplođenih jaja; jednospolno, partenogenetski. Primijetite da u ležnom prostoru ima još pet – šest mladih vodenbuha.


mikroskopiranjeIsta mama!


zimska jaja vodenbuhe efipijZimska jaja (efipij) vodenbuhe plutaju na vodi.

(mušica na slici nije bitna, ona se tu slučajno našla)


Sada kad smo malo bolje upoznali vodenbuhu, slijedi i odgovor na pitanje iz naslova.

Za vrijeme ljeta nastaje mnogo partenogenetskih naraštaja. No, u jesen kad zahladi, iz ljetnih jaja se izlegu i mužjaci. Ženke tada snesu trajna, zimska jaja debele lupine (efipij), koja  mužjaci oplode. Ta jaja prezimljuju, a sljedećeg proljeća iz njih će nastati prvi partenogenetski naraštaj (samo ženke). Njihovo potomstvo  bit će oni koji imaju djeda, a nemaju oca (djed im je onaj mužjak koji je oplodio zimska jaja iz kojih su se izlegle njihove majke, a oca nemaju jer su se izlegle iz neoplođenih jaja).

Možemo to reći i na ovaj način – ženke potaknute vanjskim čimbenicima (temperatura, nedostatak hrane, suša tj. manjak kisika u vodi i slični stresni uvjeti) počinju leći mužjake iz istih onih ljetnih jaja iz kojih su do tada partenogenetski nastajale ženke…mužjaci oplode tzv. zimska jaja, a iz njih, kada uvjeti postanu povoljni, nastaju ISKLJUČIVO ženke…druga generacija ženki bit će ona koja ima djeda, a nema oca.

Daphnia


Česte su rasprave, kako među stručnjacima tako i među laicima, o postojanju drugih svjetova, paralelnih svemira i sl. Ne znam ima li ih i koliko, no za postojanje jednoga sam siguran.

Da biste stigli u taj svijet ne morate putovati brzinom svjetlosti niti se u njega ulazi kroz crnu rupu u središtu galaktike. Taj nam je svijet puno bliže, ali njegovog postojanja nismo svjesni sve dok se ne razbolimo. Tada na najgori mogući način upoznajemo jedan, srećom, manji dio pripadnika tog svijeta. Veći dio njih je za čovjeka bezopasan i zato vrlo zahvalan predmet interesa i istraživanja, naročito amatera. Govorim, naravno, o mikrosvijetu, mikrokozmosu, svijetu sitnoga.

Današnji predstavnik tog svijeta živi na njegovoj granici prema makrokozmosu. Lako ga je naći u gotovo svakoj vodi stajaćici. To je rašljoticalac iz reda nižih rakova, porodice Daphnidae ili po domaći – vodenbuha. Zbog svoje veličine (0.3 – 1.5mm) sigurno je možemo nazvati crvenim divom mikrokozmosa.


Daphnia oko jaja ticalo

Daphnia sp.